2016-02-24 11:47:13

Ljepotica i zvijer

Učenici Srednje škole Buzet u četvrtak, 26. studenog 2015. prisjetili su se poznate bajke, ali ovog  puta u obliku kazališne predstave izvedene u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci

U kazalištu

Tko je zapravo Ljepotica, a tko ili što je Zvijer? To je pitanje prvi put postavljeno još kad je Jeanne-Marie Le Prince de Beaumont napisala ovu bezvremensku priču. Iako je prošlo mnogo godina ono je i dalje aktualno, a zbog naglih promjena u današnjem svijetu svaka ga generacija tumači na svoj način.

Učenici Srednje škole Buzet u četvrtak, 26. studenog 2015. prisjetili su se poznate bajke, ali ovog  puta u obliku kazališne predstave izvedene u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci. Predstava je bila slika današnjice, kao i većina predstava koje sam imala priliku vidjeti, ali s ponekim elementima onoga „klasičnog“ koje i očekujemo pod pojmom bajke.

Tako se umjesto u staroj seoskoj kući, radnja odvijala u noćnom klubu.
Tu najprije srećemo DJ-a JaMeku koji nas upoznaje s ostalima i svakome dodjeljuje vlastiti ritam. Likovi pjevaju svoju pjesmu, a svaka nam odaje glavne crte njihova karaktera. Kao broadwayski mjuzikl na balkanski način.

Osim već poznatih likova, pojavljuju se i dvije zle sestre, no ovaj put ne Pepeljugine, već Ljepotičine. U ovoj verziji pojavljuje se i upravitelj kluba koji ga želi otkupiti, a otac je propali vlasnik  kojeg je u dugove uvukao sin kockar i dvije rastrošne kćeri. Možemo slobodno reći da su DJ i Ljepotica jedini pozitivni likovi, a veže ih ljubav, iako više s JaMekine strane. On predstavlja nacionalnu manjinu koja u Hrvatskoj traži dobar posao i sanja o boljoj budućnosti.

Kako to inače biva na početku svake poučne bajke, tu njihovim problemima nije kraj, a dobri karakteri imaju još više prilika da pokažu da su takvi i kada nevolje kucaju na vrata. No, nisu one došle same, već ih je otac „ubrao“ i to doslovno kada je ukrao ružu iz Zvijerina vrta. Ovdje sve postaje nekako bajkovitije, s bijelim balerinama prekrivenim ružama i dimom pod nogama i, naravno,  ucjenom. „Dovedi mi jednu od svojih kćeri ili ćeš umrijeti!“ kaže Zvijer.

I tako Lepotica odlazi, a JaMeka tuguje. Zvijer joj daje sve, njezina se priprosta haljina pretvara u bijelu raskoš i svaki dan večera za svečanim stolom. On je dobar  prema njoj, samo je svako toliko njuška, ali nije on kriv – ipak su to vučji instinkti. 

Svaki je dan prosi, ali ona ne želi svadbu dok joj je otac bolestan i zabrinut. Ipak, ljubav raste i ona polako pristaje.

Dobro, u bajkama se to zove ljubav, psiholozi bi to vjerojatno nazvali štokholmskim sindromom.
Tada ona odlazi ocu na samrti uz obećanje da će se vratiti svojoj Zvijeri. Zatekne svoju obitelj na ulici jer je sin zadužio klub. Ljubomorne joj sestre nabijaju krivnju, svi žele da ostane, da ih spasi, ali ona se mora vratiti ili će njezina ljubav umrijeti.

Zadnji trenutci Zvijerina života, Ljepotica ga grli i preklinje da je sluša, a za njom u akciji spašavanja u kontejneru za smeće jure JaMeka i njezin brat. Dobro, nisu baš elegantni kao Gaston, ali tako to izgleda danas, vitezovi na spremniku za komunalni otpad.

I gotovo! Ipak je happy end za sve. Zle sestre su sada, nakon pogleda u čarobno zrcalo, papiga i orangutan pa više neće smetati novoostvarenoj ljubavi. Jedino je DJ završio loše. Izgubio je posao i ljubav te je izbačen iz grupe u kojoj je svirao. No, nisu li svi veliki pjesnici patili u životu? Možda iz toga ispadne neki dobar hit.

Mišljenja buzetskih srednjoškolaca o predstavi su podijeljena, nekima se sviđala moderna verzija bajke, a neki su ostali dobri stari romantičari. Ja mislim da spadam u ovu drugu skupinu, ali ako prihvatim modernizaciju bajke, sviđalo mi se što su mjesto radnje podijelili na moderan klub i starinski dvorac.

Zapravo sam se tijekom cijele večeri osjećala kao da pripadam dvama svjetovima. Jedan je bio onaj vani, gradski noćni život u kojem puše hladan vjetar pa je neophodan kaput i šal oko vrata, a drugi onaj u kazalištu. Loža u mezzaninu, zapravo sam pojam ovog raskošnog zdanja. Jedan pogled ulijevo i još desetci susjednih loža u kojima sjede dotjerani građani. Svi se prisjećaju dobrih manira i sjede mirno, ozbiljno i otmjeno. Kao da smo se vratili na početak dvadesetog stoljeća. Znate,  kada su žene nosile krznene bunde i pušile muštikle, a muškarci im otvarali vrata, sa zalizanom kosom, u bijelom odijelu i cipelama na špic. Kada bi poslije svake predstave popili čašu vina u obližnjem lokalu i uživali u noćnoj muzici.

Dojmila me se izravnost predstave. Kada bi kazalište bilo osoba, sigurno bi bilo onaj tip koji nema dlake na jeziku. Zato mi se i sviđa jer što god da se kaže na sceni, u onom napetom trenutku ostat će gledateljima u sjećanju kao nešto dva puta dramatičnije i cijelo će gledalište uzdahnuti. Ako svojim tijelom i glasom to možeš učiniti, mislim da osjetiš barem mali dio onoga što ljudi nazivaju moći i ponosom.
Otkad sam počela dublje proučavati glumu, shvatila sam da se isti tekst može interpretirati na tisuću različitih načina. Tako da ne želim kritizirati kako je itko od glumaca zamislio svoj lik. Da je to bilo drugačije, ne bi bilo to. No, ipak sam zamijetila da su neki više ušli u svoj lik od drugih koje kao da je nešto kočilo. Naravno, svi su nas uvukli u priču, no nešto je nedostajalo, možda samo jedna nijansa povezanosti s likom više.  Zvijer mi je ostala u sjećanju kao najbolja, sa svojim kretnjama i životinjskim tikovima.

Također sam naučila da se teško naviknuti na nove situacije, a glavna je glumica zamijenjena pa vjerujem da je to glumačkoj postavi prilično otežalo posao, a na nju je samu pao najteži teret. Scenski efekti i prateća glazba bili su dobro zamišljeni i izvedeni u svakoj situaciji. Potpuno su promijenili i obogatili scenu u kojoj se Zvijer bori sama sa sobom. Blijesak i glasni rifovi dočarali su nam žestinu situacije.

Svaku predstavu cijenim zbog truda uloženog u nju. Iako ova nije bila po mome ukusu, na kraju mi je prirasla srcu zbog simpatičnih likova i komičnosti pojedinih situacija. 

Ipak, moram priznati da mi je u sjećanju  najviše ostao ugođaj u kazalištu. Sve su lože povezane i blizu jedna drugoj što je davalo osjećaj zajedništva. Došlo mi je da popričam sa svima oko sebe. Možda je ipak bolje da nisam, jer sada vidim da sam imala previše toga za reći.  

                                                                                          Ela Pahor, 2.g  


Srednja škola Buzet